Tišina koja prati silovanje Palestinaca

Kolumna | Nicholas Kristof

U pitanju je jednostavna tvrdnja: kakvi god bili naši stavovi o sukobu na Bliskom istoku, trebalo bi da možemo da se ujedinimo u osudi silovanja.

Izraelski podržavaoci su to isticali nakon brutalnih seksualnih napada na izraelske žene tokom napada na Izrael koji je 7. oktobra 2023. godine predvodio Hamas. Donald Tramp, Džo Bajden, Bendžamin Netanjahu i mnogi američki senatori, uključujući Marka Rubija, osudili su to seksualno nasilje, a Netanjahu je s pravom pozvao „sve civilizovane lidere da progovore”.

Pa ipak, u potresnim intervjuima Palestinci su mi opisivali obrazac široko rasprostranjenog izraelskog seksualnog nasilja nad muškarcima, ženama pa čak i djecom — od strane vojnika, doseljenika, isljednika iz unutrašnje bezbjednosne službe Shin Bet, a prije svega zatvorskih čuvara.

Ne postoje dokazi da izraelski lideri naređuju silovanja. Ali su posljednjih godina izgradili bezbjednosni aparat u kojem je seksualno nasilje postalo, kako je prošle godine naveo izvještaj Ujedinjenih nacija, jedna od izraelskih „standardnih operativnih procedura” i „ključni instrument zlostavljanja Palestinaca”. Izvještaj objavljen prošlog mjeseca od strane organizacije Euro-Med Human Rights Monitor, zagovaračke grupe sa sjedištem u Ženevi koja često kritikuje Izrael, zaključuje da Izrael sprovodi „sistematsko seksualno nasilje” koje je „široko rasprostranjeno kao dio organizovane državne politike”.

Kako ta standardna operativna procedura izgleda?

Sami al-Sai, 46-godišnji slobodni novinar, kaže da ga je grupa čuvara oborila na zemlju dok su ga nakon pritvaranja 2024. godine vodili prema ćeliji.

„Svi su me tukli, a jedan mi je stao na glavu i vrat”, rekao je. „Neko mi je povukao pantalone. Skinuli su mi bokserice.” A onda je jedan od čuvara izvadio gumeni pendrek koji koriste za prebijanje zatvorenika.

„Pokušavali su da ga uguraju u moj rektum, a ja sam se napinjao da to spriječim, ali nisam mogao”, rekao je, govoreći sa sve većom uznemirenošću. „Bilo je strašno bolno.” Čuvari su mu se smijali, rekao je.

„Onda sam čuo nekoga kako kaže: ‘Dajte mi šargarepe‘“, prisjetio se, dodajući da su potom koristili šargarepu. „Bilo je užasno bolno”, rekao je. „Molio sam se da umrem.”

Al-Sai kaže da je imao povez preko očiju i da je čuo nekoga kako na hebrejskom, koji razumije, govori: „Ne fotografišite.” To mu je sugerisalo da je neko izvadio kameru. Jedna od čuvara bila je žena koja ga je, kako kaže, uhvatila za penis i testise i našalila se: „Ovo je moje”, a zatim stiskala dok nije vrisnuo od bola.

Čuvari su ga ostavili na zemlji sa lisicama na rukama, a osjetio je miris cigareta. „Shvatio sam da im je to pauza za pušenje”, rekao je.

Nakon što su ga ubacili u ćeliju, zaključio je da je mjesto na kojem je silovan korišćeno i ranije, jer je pronašao tuđu povraćku, krv i polomljene zube utisnute u svoju kožu.

Al-Sai kaže da su od njega tražili da postane doušnik izraelske obavještajne službe i vjeruje da je svrha njegovog hapšenja i zatvaranja u okviru sistema administrativnog pritvora bila da ga prisile da pristane. Kako kaže, pošto se ponosio svojom profesionalnošću kao novinar, odbio je.

„Niko nije izbjegao seksualne napade. Ne bih rekao da su svi bili silovani, ali svi su prošli kroz ponižavajuće i prljave seksualne napade.”

Cijelu karijeru izvještavam o ratu, genocidu i zločinima, uključujući silovanja, ponekad na mjestima gdje su razmjere seksualnog nasilja mnogo veće od bilo čega što su počinili pripadnici Hamasa, izraelski čuvari ili doseljenici. U sukobu u Tigraju u Etiopiji prije nekoliko godina možda je silovano 100.000 žena. Masovna silovanja sada se odvijaju u Sudanu.

Pa ipak, američki poreski dolari subvencionišu izraelski bezbjednosni aparat, što znači da su Sjedinjene Države saučesnik u ovom seksualnom nasilju.

Počeo sam da se interesujem za izvještavanje o seksualnim napadima nad palestinskim zatvorenicima nakon što mi je Issa Amro, nenasilni aktivista kojeg ponekad nazivaju palestinskim Gandijem, rekao tokom moje prethodne posjete da su ga izraelski vojnici seksualno zlostavljali i da vjeruje da je to uobičajeno, ali nedovoljno prijavljivano zbog stida.

Prema jednoj procjeni, Izrael je samo na Zapadnoj obali od napada 7. oktobra pritvorio 20.000 ljudi, a više od 9.000 Palestinaca i dalje je bilo u pritvoru ovog mjeseca. Mnogi nisu optuženi ni za kakvo djelo, već su pritvoreni po nejasno definisanim bezbjednosnim osnovama, a od 2023. većini su uskraćene posjete Crvenog krsta i advokata.

„Izraelske snage sistematski koriste silovanje i seksualnu torturu kako bi ponizile palestinske pritvorenice”, navodi se u izvještaju Euro-Meda. U izvještaju se citira 42-godišnja žena koja tvrdi da je naga bila vezana za metalni sto dok su izraelski vojnici prisilno imali seksualne odnose s njom tokom dva dana, dok su drugi vojnici snimali napade. Nakon toga su joj, kako kaže, pokazali fotografije njenog silovanja i rekli da će ih objaviti ukoliko ne bude sarađivala sa izraelskom obavještajnom službom.

Nemoguće je znati koliko su seksualni napadi na Palestince zapravo rasprostranjeni. Moje izvještavanje za ovaj tekst zasniva se na razgovorima sa 14 muškaraca i žena koji tvrde da su bili seksualno zlostavljani od strane izraelskih doseljenika ili pripadnika bezbjednosnih snaga. Razgovarao sam i sa članovima porodica, istražiteljima, zvaničnicima i drugima.

Do tih žrtava sam dolazio raspitujući se među advokatima, organizacijama za ljudska prava, humanitarnim radnicima i samim Palestincima. U mnogim slučajevima bilo je moguće djelimično potvrditi njihove priče razgovorom sa svjedocima ili, češće, sa ljudima kojima su se povjerili — članovima porodice, advokatima ili socijalnim radnicima; u drugim slučajevima to nije bilo moguće, možda zato što je stid činio ljude nespremnim da priznaju zlostavljanje čak i svojim najbližima.

Save the Children je prošle godine naručio istraživanje među djecom uzrasta od 12 do 17 godina koja su bila u izraelskom pritvoru; više od polovine prijavilo je da su svjedočili seksualnom nasilju ili ga doživjeli. Organizacija je saopštila da je stvarna brojka vjerovatno i veća jer stigma sprečava neke da priznaju šta im se dogodilo.

Committee to Protect Journalists, ugledna američka organizacija, sprovela je anketu među 59 palestinskih novinara koje su izraelske vlasti pustile nakon napada 7. oktobra. Tri odsto ispitanika reklo je da je silovano, dok je 29 odsto navelo da je pretrpjelo druge oblike seksualnog nasilja.

Izraelska vlada odbacuje tvrdnje da seksualno zlostavlja Palestince, baš kao što je Hamas negirao silovanja izraelskih žena. Izrael je pozdravio izvještaj Ujedinjenih nacija koji dokumentuje seksualne napade Palestinaca na izraelske žene, ali je odbacio poziv iz istog izvještaja da se istraže izraelski napadi na Palestince. Netanjahu je osudio „neosnovane optužbe za seksualno nasilje” protiv Izraela.

Izraelsko Ministarstvo nacionalne bezbjednosti odbilo je da komentariše ovaj tekst. Zatvorska služba „kategorički odbacuje optužbe” o seksualnom zlostavljanju, rekao je portparol koji je tražio anonimnost, dodajući da „nadležni organi ispituju” pritužbe. Portparol je odbio da kaže da li je ijedan pripadnik zatvorskog osoblja ikada otpušten ili procesuiran zbog seksualnih napada.

Konzervativne društvene norme dodatno guše: dvije žrtve rekle su mi da bi zatvorenik koji prizna da je silovan mogao ugroziti mogućnost svojih sestara i ćerki da pronađu muževe

Palestinci sa kojima sam razgovarao opisivali su različite oblike zlostavljanja osim silovanja. Mnogi tvrde da su im često čupali genitalije ili ih tukli po testisima. Ručni metal-detektori korišćeni su za pretraživanje između golih nogu muškaraca, a zatim bi im bili udarani o genitalije; nekim muškarcima ljekari su morali da amputiraju testise nakon prebijanja, navodi Euro-Med Monitor.

Jedan od razloga zašto ova zlostavljanja ne dobijaju veću pažnju jesu prijetnje izraelskih vlasti, koje prema riječima oslobođenih Palestinaca povremeno upozoravaju zatvorenike da ćute nakon puštanja na slobodu. Drugi razlog je, kako su mi rekli palestinski preživjeli, to što arapsko društvo obeshrabruje razgovor o toj temi iz straha da bi to moglo da naruši moral porodica zatvorenika i oslabi palestinski narativ o prkosnim i herojskim pritvorenicima.

Konzervativne društvene norme dodatno guše razgovor o tome: dvije žrtve rekle su mi da bi zatvorenik koji prizna da je silovan mogao ugroziti mogućnost svojih sestara i ćerki da pronađu muževe.

Jedan farmer je u početku pristao da koristim njegovo ime u ovom tekstu. Pušten je početkom ove godine nakon višemjesečnog administrativnog pritvora — bez podignute optužnice — i opisao mi je šta mu se, kako tvrdi, dogodilo prošle godine: pola tuceta čuvara imobilisalo ga je držeći mu ruke i noge dok su mu skidali pantalone i donji veš i gurali metalni pendrek u anus. Silovatelji su se smijali i navijali, rekao je.

Nekoliko sati kasnije, kaže, onesvijestio se i prebačen je u zatvorsku ambulantu. Nakon što se probudio, tvrdi da su ga ponovo silovali istim metalnim pendrekom.

„Krvario sam”, prisjeća se. „Potpuno sam se slomio. Plakao sam.”

Nakon što je vraćen u ćeliju, kaže da je od čuvara tražio papir i olovku kako bi napisao žalbu zbog napada. Zahtjev je odbijen. A te večeri grupa čuvara došla je u ćeliju.

„Ko je taj koji hoće da podnese žalbu?”, podrugljivo je upitao jedan čuvar, kaže, a drugi je pokazao na njega.

„Prebijanje je odmah počelo”, prisjeća se.

A zatim su ga tog dana treći put silovali pendrekom, kaže.

Prisjeća se da je jedan od njih rekao:

„Sad imaš još još više materijala za svoju žalbu.”

Nekoliko dana nakon razgovora sa mnom, farmer je pozvao i rekao da ipak ne želi da se koristi njegovo ime. Upravo ga je posjetio Shin Bet i upozorio da ne pravi probleme, a bojao se i reakcije porodice na pažnju koju bi priča izazvala.

„Iako nema dokaza da je (seksualno nasilje) naređeno odozgo, postoje kontinuirani dokazi da vlasti znaju da se to događa i da ga ne zaustavljaju”

„Rašireno seksualno zlostavljanje palestinskih zatvorenika postoji; postalo je normalizovano”, rekla je Sari Bashi, izraelsko-američka advokatica za ljudska prava i izvršna direktorica Public Committee Against Torture in Israel. „Ne vidim dokaze da je ovo naređeno. Ali postoje kontinuirani dokazi da vlasti znaju da se to događa i da ga ne zaustavljaju.”

Drugi izraelski advokat, Ben Marmarelli, rekao mi je da se, na osnovu iskustava palestinskih pritvorenika koje je zastupao, silovanje palestinskih zatvorenika predmetima „dešava svuda”.

Bashi kaže da je njena organizacija podnijela stotine prijava koje opisuju užasna zlostavljanja palestinskih pritvorenika — i da nijedan jedini slučaj nije doveo do podizanja optužnice. Nekažnjivost, kaže, predstavlja „zeleno svijetlo” za zlostavljače.

Jedan palestinski zatvorenik iz Gaze navodno je u julu 2024. hospitalizovan sa rascjepom rektuma, napuklim rebrima i probijenim plućnim krilom. Istražitelji su došli do zatvorskog snimka koji navodno prikazuje zlostavljanje. Vlasti su privele devet rezervista — ali izraelska desnica reagovala je bijesno, pa je masa ogorčenih demonstranata, uključujući političare, upala u zatvor kako bi pružila podršku čuvarima. Posljednje optužbe protiv vojnika odbačene su u martu, a prošlog mjeseca vojska je odobrila njihov povratak na dužnost.

Netanjahu je odbacivanje optužbi pozdravio kao kraj „krvne klevete”.

„Država Izrael mora loviti svoje neprijatelje — a ne svoje herojske borce”, rekao je.

Bashi je ishod opisala ovako:

„Rekla bih da odbacivanje optužbi znači davanje dozvole za silovanje.”

Taj zatvorenik, kojem je nakon svega navodno bila potrebna stoma kesa za prikupljanje otpada iz organizma, vraćen je u Gazu, a jedan njegov poznanik rekao je da je mjesecima bio u bolnici oporavljajući se od unutrašnjih povreda. Poznanik je rekao da bivši zatvorenik nije želio da bude intervjuisan.

Krivična gonjenja i pažnja javnosti mogu suzbiti ovakvo nasilje. Policajci u Njujorku silovali su 1997. godine haićanskog imigranta Abnera Louimu palicom toliko brutalno da mu je bila potrebna hospitalizacija i više operacija. Građani Njujorka bili su zgroženi, gradonačelnik Rudi Đuliani posjetio je Louimu u bolnici, a policajci su procesuirani u slučaju koji je postao presedan. Time je policiji poslata snažna poruka: oni koji zlostavljaju pritvorenike mogu biti kažnjeni. I upravo je to poruka koja mora biti poslata izraelskim bezbjednosnim snagama.

Kada bi Trampova administracija insistirala na ponovnom omogućavanju posjeta Crvenog krsta zatvorenicima, kada bi američki ambasador posjećivao preživjele žrtve silovanja pred kamerama, kada bismo uslovili isporuke oružja okončanjem seksualnog nasilja, mogli bismo poslati moralnu i praktičnu poruku da je seksualno nasilje neprihvatljivo, bez obzira na identitet žrtve. Za početak, ambasador bi mogao osigurati da Palestinci koji su se usudili da govore za ovaj tekst ne budu ponovo mučeni i zlostavljani zbog svoje hrabrosti.

Gruba realnost je da smo mi ljudi, kada nema posljedica, sposobni za ogromnu izopačenost prema onima koje smo naučeni da preziremo kao manje vrijedne

Kako dolazi do ovakvog nasilja? Decenije izvještavanja iz sukoba naučile su me da kombinacija dehumanizacije i nekažnjivosti može gurnuti ljude u ono što je Hobbes nazivao prirodnim stanjem čovjeka. Susretao sam taj pad u divljaštvo na ratištima od Konga do Sudana i Mjanmara, i mislim da to otprilike objašnjava i kako su američki vojnici došli do toga da seksualno zlostavljaju zatvorenike u Abu Ghraibu u Iraku.

Gruba realnost je da smo mi ljudi, kada nema posljedica, sposobni za ogromnu izopačenost prema onima koje smo naučeni da preziremo kao manje vrijedne.

Itamar Ben-Gvir, izraelski ministar nacionalne bezbjednosti, nazvao je pritvorenike „šljamom” i „nacistima” i hvalio se time što je uslove u zatvorima učinio gorim za Palestince. Kada takvi stavovi prevladaju, seksualno zlostavljanje može postati još jedno sredstvo za nanošenje bola i poniženja Palestincima.

Ben-Gvir je preko portparolke odbio da komentariše seksualne napade bezbjednosnih službi.

B’Tselem, izraelska organizacija za ljudska prava, dokumentovala je „ozbiljan obrazac seksualnog nasilja” nad Palestincima. Organizacija navodi svjedočenje zatvorenika iz Gaze, Tamera Qarmuta, koji tvrdi da je silovan palicom. Tortura je, prema B’Tselemu, „postala prihvaćena norma”.

Bivši izraelski oficir koji je radio u zatvorskoj ambulanti opisao je u svjedočenju datom izraelskoj organizaciji Breaking the Silence šta takvo prihvatanje znači u praksi: „Vidite normalne, sasvim obične ljude kako dolaze do tačke u kojoj zlostavljaju druge ljude iz sopstvene zabave, čak ne ni zbog ispitivanja ili nečeg sličnog. Iz razonode, da bi imali šta da ispričaju drugovima ili iz osvete.”

„Ako želiš da ostaneš živ kada se vratiš, ne razgovaraj sa medijima”

Većina silovanja i drugog seksualnog nasilja usmjerena je protiv muškaraca, makar i zato što su palestinski zatvorenici više od 90 odsto muškarci. Ali razgovarao sam i sa jednom Palestinkom koja je uhapšena sa 23 godine nakon Hamasovog napada u oktobru 2023. Ona kaže da su vojnici koji su je uhapsili prijetili da će silovati nju, njenu majku i njenu malu nećaku. Njena zatvorska agonija počela je pretresom uz skidanje odjeće koji su sprovele čuvarke.

„Ali onda je ušao vojnik dok sam bila potpuno gola”, dodala je.

Tokom narednih nekoliko dana, kaže, više puta su je skidali golu, tukli i pretresali timovi sastavljeni i od muškaraca i od žena. Obrazac je uvijek bio isti: nekoliko čuvara, muškaraca i žena zajedno, dolazilo bi u njenu ćeliju, nasilno je skidalo golu, vezivalo joj ruke iza leđa i savijalo je unaprijed preko struka, ponekad joj gurajući glavu u WC šolju. U tom položaju su je tukli i pipali po cijelom tijelu, kaže.

„Ruke su im bile svuda po mom tijelu”, rekla je. „Iskreno, ne znam da li su me silovali”, rekla je, jer je ponekad gubila svijest od batina.

Misli da je cilj zlostavljanja bio dvostruk: da joj slome duh i da izraelskim muškarcima omoguće da nekažnjeno zlostavljaju golu Palestinku.

„Skidali bi me golu i tukli nekoliko puta dnevno”, rekla je. „Bilo je kao da me predstavljaju svima koji tamo rade. Na početku svake smjene dovodili bi muškarce da me skidaju.”

Kada je trebalo da bude puštena iz zatvora, kaže da su je pozvali u prostoriju sa šest zvaničnika i ozbiljno upozorili da nikada ne daje intervjue.

„Prijetili su da će me, ako progovorim, silovati, ubiti mene i ubiti mog oca”, rekla je.

Nije iznenađujuće što nije željela da joj se ime navede u ovom tekstu.

Čini se da su neki od najgorih oblika seksualnog zlostavljanja bili usmjereni prema zatvorenicima iz Gaze. Jedan novinar iz Gaze podijelio je sa mnom priču o zlostavljanju koje je pretrpio nakon što je pritvoren 2024. godine.

„Niko nije izbjegao seksualne napade”, rekao je. „Ne bih rekao da su svi silovani, ali svi su prošli kroz ponižavajuće, prljave seksualne napade.” Jednom prilikom, kaže, čuvari su mu plastičnim vezicama vezali testise i penis na više sati dok su ga tukli po genitalijama. Danima nakon toga mokrio je krv.

Jednom su ga, kaže, držali prikovanog i skinuli golog, a dok je bio sa povezom preko očiju i lisicama na rukama, doveli su psa. Uz podsticanje vodiča na hebrejskom, pas se popeo na njega.

„Koristili su kamere da fotografišu i čuo sam njihov smijeh i kikotanje”, rekao je. Pokušavao je da zbaci psa, ali ga je pas penetrirao.

Drugi palestinski zatvorenici i organizacije za ljudska prava takođe navode izvještaje o policijskim psima koji su obučavani da siluju zatvorenike.

Novinar kaže da ga je izraelski zvaničnik, kada je pušten, upozorio:

„Ako želiš da ostaneš živ kada se vratiš, ne razgovaraj sa medijima.”

Pa zašto je ipak pristao da govori?

„Postoje trenuci kada je sjećanje nepodnošljivo”, rekao je. „Dok sam upravo sada razgovarao s vama o tome, imao sam osjećaj da bi mi srce moglo stati. Ali sjetim se da tamo još uvijek ima ljudi. Zato govorim.”

Više svjedočenja ukazuje na to da je seksualno nasilje bilo usmjereno čak i prema palestinskoj djeci, koja su uglavnom zatvarana zbog bacanja kamenja. Pronašao sam i intervjuisao trojicu dječaka koji su bili pritvoreni i svi su opisali seksualno zlostavljanje.

Jedan od njih, stidljivi dječak u Hilfiger majici koji je imao 15 godina kada je uhapšen, nije želio da kaže da li je prisustvovao silovanjima. Ali kaže da su prijetnje bile rutinske:

„Govorili bi: ‘Uradi to, ili ćemo ti ovu palicu nabiti u zadnjicu’.“

Druga dvojica dječaka ispričala su vrlo slične priče o seksualnom nasilju tokom prebijanja i navela da prijetnje silovanjem nisu bile upućene samo njima, već i njihovim majkama i braći i sestrama.

„Seksualno nasilje jedan je od mehanizama kojima se ljudi tjeraju sa svoje zemlje”

Izraelski doseljenici nijesu zvanični državni organ na isti način kao zatvorski sistem, ali Izraelske odbrambene snage sve češće štite doseljenike dok napadaju palestinska sela i koriste seksualno nasilje kako bi natjerali Palestince da pobjegnu. „Seksualizovano nasilje koristi se za vršenje pritiska na zajednice” da napuste svoju zemlju, navodi se u novom izvještaju West Bank Protection Consortium, koalicije međunarodnih humanitarnih organizacija koju predvodi Norwegian Refugee Council.

Konzorcijum je anketirao palestinske poljoprivrednike i utvrdio da je više od 70 odsto domaćinstava koja su bila raseljena prijavilo da su prijetnje ženama i djeci, naročito prijetnje seksualnim nasiljem, bile presudan razlog za odlazak. „Seksualno nasilje”, rekla je Allegra Pacheco iz koalicije, „jedan je od mehanizama kojima se ljudi tjeraju sa svoje zemlje.”

U udaljenom beduinskom zaseoku poljoprivrednika u Jordanskoj dolini upoznao sam 29-godišnjeg farmera Suhaiba Abualkebasha, koji mi je ispričao kako je grupa od oko 20 doseljenika upala u kuće njegove porodice, tukla i odrasle i djecu, ukrala nakit i 400 ovaca — a njemu lovačkim nožem isjekla odjeću, zatim mu čvrsto vezala penis plastičnom vezicom i vukla ga.

„Plašio sam se da će mi odsjeći penis”, rekao mi je Abualkebash. „Mislio sam da je to kraj za mene.”

Neki će se možda pitati da li su Palestinci izmislili optužbe o seksualnim napadima kako bi oklevetali Izrael. Meni to djeluje nategnuto, jer me niko od ljudi koje sam intervjuisao nije sam tražio niti je znao s kim još razgovaram, a svi su nerado govorili. Ipak, postoje određeni dokazi da je izraelsko seksualno zlostavljanje postalo toliko učestalo da se norme mijenjaju i da su palestinske žrtve nešto spremnije da progovore.

„Šest mjeseci nisam mogao da govorim o tome, čak ni svojoj porodici”, rekao je Mohammad Matar, palestinski zvaničnik koji mi je ispričao da su ga doseljenici skinuli, pretukli i gurali mu štap u zadnjicu dok su govorili o tome da će ga silovati. Tokom napada, napadači su na društvenim mrežama objavili njegovu fotografiju na kojoj ima povez preko očiju i skinut je do donjeg veša.

Vremenom je Matar odlučio da progovori kako bi pokušao da razbije stigmu. Sada na zidu svoje kancelarije drži uvećanu kopiju fotografije koju su doseljenici objavili.

Kako bih pokušao da shvatim ono što sam otkrio, pozvao sam Ehuda Olmerta, koji je bio izraelski premijer od 2006. do 2009. godine. Olmert mi je rekao da ne zna mnogo o seksualnom nasilju nad Palestincima, ali da nije iznenađen pričama koje sam čuo.

„Da li vjerujem da se to događa?”, upitao je. „Definitivno.”

„Ratni zločini se svakodnevno čine na teritorijama”, dodao je.

Tako se vraćamo na ono što sam istakao na početku ove kolumne: pristalice Izraela bile su u pravu 2023. godine kada su govorile da, kakvi god bili naši stavovi o Bliskom istoku, treba da možemo da osudimo silovanje.

„Gdje ste, dođavola?”, pitao je Netanjahu tada međunarodnu zajednicu, zahtijevajući da osudi seksualno nasilje koje je počinio ono što je izraelska vlada nazvala „silovateljskim režimom Hamasa”.

Hamas je zaista brutalno kršio ljudska prava. Izraelski zvaničnici trebalo bi da pogledaju i sopstvena kršenja — naročito ono što je prošlogodišnji izvještaj Ujedinjenih nacija od 49 strana nazvao izraelskim „sistematskim” podvrgavanjem Palestinaca „seksualizovanoj torturi”, počinjenoj uz makar „prećutno ohrabrenje najvišeg civilnog i vojnog rukovodstva”.

Razmislite o tome ovako: užasno zlostavljanje nanijeto izraelskim ženama 7. oktobra sada se dešava Palestincima iz dana u dan. Ono opstaje zbog ćutanja, ravnodušnosti i neuspjeha američkih i izraelskih zvaničnika da odgovore na Netanjahuovo pitanje: gdje ste, dođavola?

Originalni članak objavljen 11. 5. 2026.

U nizu tekstova, intervjua, svjedočanstava žrtava i izvještaja međunarodnih organizacija, ali i nezavisnih novinskih članaka, od kojih je vjerovatno najviše pažnje privukao ovaj objavljen u New York Tajmsu u maju 2026. godine, jasno je da postoje brojni dokazi da izraelska vojska sistemski siluje i zlostavlja palestinske pritvorenike i zatvorenike uz pomoć posebno obučenih pasa.

Neka od ovih svjedočanstava prenijećemo u narednom periodu na našim platformama, zbog važnosti koju u 21. vijeku mora imati tema zaštite ljudskih prava i prava na dostojanstvo zatvorenih lica, ali i strogom protivljenju pretvaranju najboljeg čovjekovog prijatelja u sredstvo mučenja, i stvaranju degradirajuće slike o psima koju ovakve prakse neminovno sa sobom nose.

Prvi tekst iz naše serije možete pronaći ovdje.