Kada joj je kao djetetu komšija pucao u psa, znala je šta će biti njena životna misija
U mjestu Dajevića Han u Pljevljima, nekoliko kilometara izvan grada na putu za granični prelaz Metaljka sa Bosnom i Hercegovinom, Vanja Ječmenica je napravila svojevrsno utočište za najugroženije pse ne samo iz svog grada, već i iz čitave zemlje. Ova Pljevljanka je još kao djevojčica razvila ljubav prema životinjama, ali je vrlo rano shvatila da na ovom svijetu postoje i oni koji će dati sve od sebe da nanesu bol, patnju i teške povrede ovim bićima, i da će nažalost vrlo često proći nekažnjeno.
Odlučili smo da posjetimo Vanju pred Prvi maj, koji se u Crnoj Gori obilježava kao neradni dan. Ubrzo smo se uvjerili da je za Vanju svaki dan radan, iako je zvanično nezaposlena. Dotad smo za njen rad znali samo preko društvenih mreža, gdje na svom Fejsbuk profilu svakodnevno objavljuje apele za pomoć psima koje je sama spasila ili kojima treba hitna pomoć. Slike na njenom profilu su previše uznemirujuće da bismo ih ovdje objavili. Ipak, obradovalo nas je da vidimo Lakija, psa koji je sa ranom od klanja i ogromnim strahom od ljudi i pasa pronađen na graničnom prelazu Dobrakovo. I on je svoje utočište i spas našao na Vanjinom imanju (slika ispod).
Čim smo stigli, morali smo malo da pričekamo na razgovor sa njom jer je bilo vrijeme hranjenja. Nakon što je završila sa svojim psima koji se nalaze na neograđenom imanju koje je naslijedila od roditelja, ali na kojem više ne živi jer je kuća uništena od pasa koje je smještala u nju, napunila je plastičnu kantu i krenula na livadu preko puta da pripremi ručak i za veliki broj napuštenih štenadi koja su svoje sklonište pronašli u jednom napuštenom objektu. Međutim, ovi maleni i veseli psi mogu da vide otkuda Vanja dolazi i zato joj stalno trče u susret, ali od toga im prijeti ogromna opasnost u vidu magistralnog puta koji razdvaja livadu i imanje i automobili koji voze i preko 100 kilometara na čas, a nerijetko se na ovom putu održavaju i trke. Suvišno je reći koliko pasa je baš na tom mjestu stradalo. Zbog toga Vanja svaki novi dan dočekuje sa strijepnjom jer ne zna da li će vidjeti nove ostavljene pse na svom imanju, i krvave tragove na asfaltu.
Kada je ostala trudna prvi put odlučila je da stane na kraj ovakvom načinu života – ali ta njena odluka nije dugo potrajala. Sada balansira između brige o malenom sinu i brige o više od sto pasa koji zavise samo o njoj. Koliko je to teško, može da zna samo ona.
“Moji sugrađani se nikad ne sjete da doniraju džak granula za pse, ali se uvijek sjete gdje mogu da ostave neželjene štence ili starog, bolesnog psa.”
“Bez obzira na to koliko vremena pas bude kod mene, od trenutka od kad ga ugledam nastaje jedna ogromna ljubav i to prelazi granice normale. Svakog psa doživljavam kao člana porodice i svi su mi kao djeca. A zamislite da živite u gradu gdje ne možete da im pružite stručnu veterinarsku pomoć jer nemamo ni rendgen, ni ultrazvuk… Za svaki lom ili neku bolest moram psa voziti 600 km do veterinara i nazad.” Za nezaposlenu ženu sve ovo je veliki finansijski teret. Međutim, kao mlada i vrijedna osoba Vanja bi vjerovatno lako mogla da nađe neki posao, ali pitanje koje je muči je ko bi tada zamijenio nju? Ona tvrdi da u tom slučaju ne bi stigla da se posveti svima na odgovarajući način, a ta plata ne bi bila dovoljna da plaća nekog drugog ko bi radio oko pasa. Njen glavni posao je zapravo – neplaćen.
“Zamislite da živite u gradu gdje ne možete da im pružite stručnu veterinarsku pomoć jer nemamo rendgen, ultrazvuk… Za svaki lom ili neku bolest moram psa voziti 600 km do veterinara i nazad.”
Nisu samo psi ti koji se ostavljaju na Vanjinom imanju. Nakon naše posjete, neko je ostavio i mačku pred porođajem, a mačići su vrlo brzo samo nestali. Mačka se sada druži sa devet štenaca sa početka priče. Svakome od njih treba dom, ali i vakcine, kvalitetna hrana… U međuvremenu je Vanja uspjela da povede na sterilizaciju ženku lovačkog psa koja je takođe skotna ostavljena pored njene kuće. Jedna sterilizacija ženskog psa košta od 60 do 70 eura, a muškog od 30 eura nadalje, zavisno od kilaže.
Vanjin strah osim opasnosti koja dolazi od automobila na prometnom putu je i da će sve ove napuštene pse o kojima brine pokupiti sklonište za napuštene životinje Opštine Pljevlja i da ih više nikad neće vidjeti.
Pitali smo ovu neumornu zaštitarku da li za svoj trud da sa ulice skloni što više bolesnih, povrijeđenih, napuštenih štenaca i pasa pred okotom dobija podršku i pomoć od ljudi u svom gradu. Ona na to kaže: “Moji sugrađani me se nikad ne sjete kad treba da doniraju džak granula za pse, ali se uvijek sjete gdje mogu da ostave neželjene štence ili starog, bolesnog psa.” Zbog toga smo se obratili Opštini Pljevlja i predsjedniku opštine Rajku Kovačeviću zvaničnim dopisom i molbom za pomoć Vanji i njenoj nevladinoj organizaciji, makar u vidu obezbjeđivanja sredstava u postavljanju ograde oko imanja kako bi se obezbijedio minimum uslova sigurnosti i dobrobiti za ovo de facto sklonište, ali i čitavu lokalnu zajednicu. Odgovorili su nam da pošto je 2022. izborna godina, ne mogu ništa da učine, osim da preporuče Vanji da preko svoje nevladine organizacije aplicira na neki od lokalnih konkursa (koji dosad nisu uključivali oblast zaštite dobrobiti životinja). Nismo stekli utisak kao da bi imali namjeru nešto da učine i da nije u pitanju izborna godina.
Vanjino zalaganje da spasi što više ovih životinja od kojih su svi digli ruke možete podržati donacijom na PayPal: seka7m@gmail.com ili na bankovni račun njenog udruženja NVO Srećko u Crnoj Gori: 535-15950-50. Za direktan kontakt sa Vanjom možete se obratiti našem timu.
