MN: Kako ocjenjujete trenutno stanje kada je riječ o psima lutalicama u Nikšiću? Da li se situacija poboljšava ili pogoršava u odnosu na prethodnu godinu?

TK: Napušteni, izgubljeni, bezdomni, ulični, lutajući i psi u zajednici su već sigurno više od deceniju jedna od gorućih tema u nikšićkoj opštini. Međutim, naš cilj je uvijek bio da promijenimo narativ i usmjerimo ga sa same životinje koja kao i sve druge životinje, uključujući i nas, samo pokušava da preživi i razmnoži se pod okolnostima koje je okružuju, na ono što bi trebalo da bude zadatak glavnog autoriteta u antropocentričnom svijetu, a to su ljudi, prvenstveno oni koji obnašaju vlast, a zatim svi ostali. Do sada su ljudi bili vrlo neuspješni u tome (naravno, mislimo na lokalne vlasti), pa su zbog toga svi patili – i psi i ljudi. Kako se nisu mogli pravilno identifikovati uzroci problema, i zbog nedostatka volje da se za ovakvo stanje okrive građani – glasači, sve preduzete akcije su bile bačene niz vjetar, isto kao i ogromne količine utrošenog novca.

MN: Da li je kapacitet azila dovoljan i u kakvim su, prema Vašim saznanjima, uslovima smještene životinje?

TK: U Nikšiću trenutno postoje dva opštinska skloništa, tj. sklonište u Bresticama koje je jako daleko od grada i njemu pridružena tzv. slobodna zona u Studenačkim Glavicama, koja je mnogo bliže. Mi smo vani vidjeli skloništa koja imaju i do 1000 pasa, koji su tu smješteni jer vlasti sprovode politiku usmrćivanja, i onda lokalna udruženja i strane organizacije koje ih podržavaju vode skloništa kako bi pse sklonile od sigurne smrti. U Nikšiću se ne sprovodi politika usmrćivanja već skoro 9 godina (pogrešno nazvana „eutanazija” – ubistvo iz samilosti), tako da nema potrebe ulagati u beskonačno proširenje smještajnih kapaciteta, već sprovoditi druge, konkretne politike koje će zadirati u uzrok problema. Naravno, potrebno je da imamo bezbjedna, udobna mjesta za prihvat pasa sa ulice koji su potencijalno uzbunjivači (zalijeću se, napadaju, ujedaju ili podstiču druge pse da to čine), za naše seniore koji su na gradskim ulicama već 8, 9, 10 godina, za ženke pred okotom ili ženke koje doje, za pse na liječenju koje zahtjeva mirovanje itd.

Da bi skloništa tako funkcionisala, potrebno je da imaju podršku uprave Komunalnog preduzeća koje trenutno upravlja njima (što mi smatramo da nije dobro rješenje, jer psi nisu komunalni otpad, ili groblje, ili zelenilo), da zapošljavaju obučeno osoblje koje se svake godine dodatno usavršava, i da budu transparentna i otvorena prema široj javnosti. Ovo, vjerujem, trenutno nije slučaj u Nikšiću, i zato se sav novac koji se ulaže u ova skloništa od strane Opštine ne vraća kao dobra investicija. Ali za to nisu krivi psi koji su tu smješteni protiv svoje volje, već oni koji (s)nose odgovornost za njih.

MN: Koliko često dobijate prijave građana u vezi sa čoporima pasa ispred Doma zdravlja, kod Hotela Onogošt, na Trgu i u parku Blace, kao i na drugim lokacijama? Smatrate li da nadležne službe adekvatno reaguju?

TK: Mi najviše zapravo dobijamo prijave za loše držanje i postupanje sa vlasničkim životinjama od strane njihovih vlasnika. Građani nas (s pravom) ne vide kao adresu za prijavljivanje problema koje ste naveli, iako se uvijek desi neki poziv da dođemo i pokupimo štence iz nečijeg dvorišta i sl., što moramo odbiti, jer se mi ne bavimo pružanjem smještaja životinjama.

Mi najviše zapravo dobijamo prijave za loše držanje i postupanje sa vlasničkim životinjama od strane njihovih vlasnika

Mislimo da je jako važno da mediji prepoznaju ulogu koju imaju u oblikovanju javnog mnjenja o životinjama koje žive sa nama i pored nas, prvenstveno pasa u zajednici (community dogs). To su psi koji su naviknuti na život u urbanoj sredini, prošli su program TNR ili čekaju da ga prođu, o kojima ljudi iz određenog naselja ili kvarta brinu i prepoznaju ih. Lokalni mediji (najčešće televizija i portali) često stvaraju sliku straha i maltene apokalipse koja se sprema jer negdje u grupi boravi 5-6 pasa u zajednici, umjesto možda dva ili tri, i iako se nikakva nesreća ili incident nisu desili, oni kreiraju sliku kao da će svakog časa nešto da se desi. Ja bih preporučila da umjesto takvog narativa, koji nema nikakav konstruktivan efekat, mediji kreiraju edukativne sadržaje, npr. o tome šta uraditi kada pas laje i ide na vas, šta uraditi ako na ulici vidite povrijeđenu mačku itd. Naravno, njihova uloga će uvijek primarno biti informativna, ali mislim da je jako loše za čitavu zajednicu kada se stvara slika da će se neki loši događaji desiti, koji se (uglavnom) i ne dese.

MN: Da li imate informacije o slučajevima trovanja pasa tokom 2025. i 2026. godine? Kako ocjenjujete reakciju institucija u tim situacijama?

TK: Morali bismo da prečešljamo našu bazu slučajeva koju vodimo od 2017. godine i da uradimo analizu svih slučajeva, što još uvijek nismo uradili, ali mogu vam reći okvirno da smo ranije imali mnogo više prijava za trovanje nego sad (govorim o Nikšiću). Ono što je posebno pohvalno jeste da tužilaštvo sada poštuje to što se radi o krivičnom djelu koje se goni po službenoj dužnosti (ubijanje i mučenje životinja i razaranje njihovog staništa), pa nema problema oko sprovođenja istrage u smislu da troškovi analize leša da bi se utvrdio uzrok smrti i/ili tip otrova snosi država, iako nisu nimalo jeftini. Ranije je bilo određenih problema sa time (i ima ga i dalje u drugim opštinama), ali mislim da je u Nikšiću postignut konsenzus oko toga da institucije treba da sprovode zakone. Ono što je negativno jeste što nikada nismo utvrdili odakle ti otrovi koji su zabranjeni za prodaju i upotrebu (kao npr. metomil) dolaze.

Kod nas najviše komšije truju životinje (ljubimce) drugim komšijama, i jako je niska stopa prijavljivanja tih smrtnih slučajeva, tako da se ne može govoriti o realnoj stopi trovanja u Nikšiću.

Ukoliko neki građani Nikšića smatraju da institucije nisu djelovale kako su bile dužne da djeluju, mogu se obratiti nama. Uvijek podstičemo građane da prijave, i nikako da zakopaju ili sklone leš dok se ne uradi ekotoksikološka analiza, što mogu uraditi i o svom trošku u CETI-ju u Podgorici, a obdukciju mogu uraditi veterinarske ambulante, i ona nije skupa.

Mislim da je jako loše za čitavu zajednicu kada se stvara slika da će se neki loši događaji desiti, koji se (uglavnom) i ne dese

MN: Da li je, prema Vašem iskustvu, sterilizacija dovoljna i sistemski organizovana? Šta je najveći problem – nedostatak sredstava, organizacije ili kontrole vlasničkih pasa?

TK: Masovna sterilizacija je ključna, ali ona se u Nikšiću nikad nije sprovodila stihijski i masovno. Imali smo nedavno posjetu jednog veterinarskog tima iz Njemačke koja je bila kontroverzna jer ti veterinari nisu nabavili licence da vrše zahvate u Crnoj Gori, ali postoji zainteresovanost da se sprovedu masovne sterilizacije pasa. Iako ljudi danas definitivno više znaju o ovome nego prije 10 godina, prema popisu stopa sterilizacije/kastracije vlasničkih pasa je bila samo 11 posto, što je jasan pokazatelj da je potrebna kampanja informisanja i više edukacije. Potrebno je vlasnike upoznati sa svim prednostima i manama hirurške sterilizacije pasa, kako bi mogli da donesu edukovanu odluku o onome što je najbolje za njih i njihovog psa. Ali oni vlasnici koji nisu u stanju da brinu o mladunčadima svog kućnog ljubimca (ili radnog psa, zašto da ne), i misle da će moći da napuštanjem riješe svoj problem i prebace ga na zajednicu, moraju biti strogo kažnjeni. Trenutna zakonska regulativa nije destimulišuća pa se ljudi i lakše odlučuju za napuštanje svojih pasa, pogotovo ako nisu propisno identifikovani pa im se (vlasnicima) ne može ući u trag.

MN: Da li se sprovodi kontrola obaveznog čipovanja vlasničkih pasa i koliko je, prema Vašem mišljenju, napuštanje vlasničkih pasa prisutno kao uzrok problema?

TK: Mislim da trenutno samo Tim Korina sprovodi „kontrolu” načina držanja vlasničkih pasa, uključujući i njihov status registracije i identifikacije našim redovnim obilascima terena, bilo kroz razne projekte koje sprovodimo (popis pasa, #OPS2023, javni rad) ili ad hoc. Nema jasne akcije sistema i to je najveći problem. Srećom, možda prvi put imamo prisutnog veterinarskog inspektora koji postupa po prijavama pa su se stvari pomjerile sa mrtve tačke, pa smo dobili i prve prekršajne naloge zbog napuštanja pasa.

Imali smo slučaj u Humcima prošle godine kada se vlasnička ženka zlatnog retrivera našla na ulici gdje je donijela na svijet čak osam štenaca. Očitavanjem mikročipa utvrđeno je da su vlasnici psa mladi bračni par iz Brezovika. Bilo je teško stupiti u kontakt sa njima, sve dok nam u jednom trenutku šturo nisu rekli da su psa poklonili, ali su se nakon toga sasvim prestali javljati.

Pošto nestanak psa nije prijavljen skloništu za napuštene životinje, ne može se smatrati da se radi o nestalom ili izgubljenom psu. Zbog toga je Udruženje Korina uputilo Upravi za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove – veterinarskoj inspekciji inicijativu za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora protiv dva lica, zbog sumnje da su svojim postupanjem prekršili Zakon o zaštiti dobrobiti životinja Crne Gore, kao i prijavu Upravi policije – Odjeljenju bezbjednosti Nikšić.

Trenutno samo Tim Korina sprovodi „kontrolu” načina držanja vlasničkih pasa, uključujući i njihov status registracije i identifikacije našim redovnim obilascima terena

Nakon više od mjesec dana, dobili smo odgovor veterinarske inspekcije. Veterinarski inspektor nije uspio stupiti u kontakt sa vlasnikom telefonski, pa je poštanskim putem uputio poziv na kućnu adresu u kome poziva vlasnika na davanje izjave i upućuje ga na odgovornost koju bi mogao snositi u slučaju da se ne odazove. Budući da se vlasnik nije odazvao ni ovom pozivu, uručen mu je prekršajni nalog u vezi sa članom 51 Zakona o zaštiti dobrobiti životinja.

Isti zakon propisuje da je držalac kućnih ljubimaca dužan da obezbijedi kontrolu razmnožavanja i da brine o mladunčadima kućnih ljubimaca, a u slučaju nekontrolisanog razmnožavanja kada ne želi ili nije u mogućnosti da brine o mladunčadima, dužan je da snosi troškove njihovog zbrinjavanja. On zabranjuje napuštanje domaće životinje, kućnog ljubimca, uzgojene divlje životinje i drugih životinja koje se drže pod nadzorom. Kako se novčane kazne za fizička lica kreću u rasponu od 60 eura do 3.000 eura, prekršajni nalog je izdat na minimalni iznos od 60 eura, koji može biti još niži ako se kazna plati u određenom roku.

Kada građanin napusti skotnog psa koji tom prilikom na svijet donese još 8 novih pasa, te se isti kazni novčano kaznom od 60 eura, iako je tim činom doprinio da se broj napuštenih pasa na nikšićkim ulicama popne za osam, a kasnije i mnogo više kada dođe do razmnožavanja ovih pasa, može se reći da se neodgovorno vlasništvo isplati.

MN: Koliko je Opština, po Vašem mišljenju, otvorena za saradnju sa nevladinim sektorom? Da li učestvujete u zajedničkim akcijama, kampanjama udomljavanja ili edukaciji građana?

TK: Smatramo da su pojedini predstavnici Opštine i njenih preduzeća veoma otvoreni za saradnju sa civilnim sektorom i domaćim i stranim organizacijama, i to su obično oni koji su malo duže u ovome i imaju osnovna znanja o kontroli populacije pasa, i iz iskustva u saradnji sa nevladinim sektorom stekli su povjerenje u njega, dok oni pojedinci koji su tek dobili „ovaj haos” u zadatak, i nedostaje im sve pobrojano, imaju veliki otpor od takozvanih en-ve-o.

Naravno, nećemo odustati od potenciranja ove saradnje, a nedavno smo počeli sa organizovanjem fokus grupa (prva je bila na temu uloge zajednice u spasavanju životinja u kriznim situacijama). Mislimo da je to dobar model da se svi akteri nađu za istim stolom gdje će, u različitom sastavu i u različitim intervalima, moći da razgovaraju na različite teme i iznesu svoje stavove i sugestije, bez konfliktnog ambijenta kao što su javne rasprave ili gostovanja na televiziji. Jedva čekamo da vidimo šta će se sve izroditi iz toga.

MN: Da li postoje sistemski podsticaji za udomljavanje pasa iz azila i šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti?

TK: Nismo sigurni da li su već obezbijeđene neke mjere kao što su besplatni mikročip, vakcina protiv bjesnila, pasoš i sterilizacija/kastracija (mada je dosta pasa već dobilo sve ovo u skloništu), ali definitivno treba poraditi na promociji udomljavanja jer kada pogledate šta rade najuspješniji azili i centri za udomljavanje iz regiona i svijeta, vidite da su izgradili brend od svog skloništa, koji uključuje prepoznatljiv logo, zaštitne boje, stil komunikacije sa javnošću, čak i tim koji radi samo na PR-u i organizaciji događaja (doduše, u bogatijim zemljama), a sve u cilju što boljeg probijanja na prezasićenom tržištu udomljavanja napuštenih pasa i mačaka. Tako da – ne treba zagrijavati toplu vodu, već samo preuzeti prakse koje su se pokazale uspješnim na nekim drugim mjestima. Mi bismo preporučili primjer gradskog azila Dubrovnik iz bližeg okruženja, ali naravno da ima mnogo sjajnih privatnih skloništa i šire od kojih se može učiti.

MN: Koje su ključne mjere koje bi, prema Vašem stavu, mogle dugoročno riješiti problem napuštenih pasa u Nikšiću?

TK: O ovome smo već ranije govorili – potrebno je formirati opštinski operativni tim za kontrolu populacije pasa, i to još juče. Iako je ova lokalna vlast dok je još postojala radna grupa za kontrolu populacije pasa (koja nije baš bila efikasna), pokazivala određenu zainteresovanost, predsjednik opštine Marko Kovačević je još krajem 2024. odbio taj naš predlog. Više od godinu dana kasnije, vidimo dokle smo stigli – nigdje. Svi bi neka rješenja naprečac (ovdje mislim i na prethodnu vlast), koja ne postoje, ali niko ne bi krenuo od temelja i temeljno gradio sistem koji će dugoročno funkcionisati. I zato se mnogo javnog novca troši uzalud, a građani imaju sve manje strpljenja. Naravno, ne mogu da kažem da situacija nije bolja nego prije deset godina, sada već imamo neke osnove koje su pokrenute, ljudi više znaju o ovoj oblasti, građani više brinu o životinjama i pojačana je svijest, to je vidljivo, ali je potrebno sve to uvezati i dati mu sistemski okvir. Baš zato je neophodno postojanje operativnog tima.

Jednostavno – mora da se zna šta je plan i ko je dužan da ga sprovodi.

MN: Koju poruku biste uputili građanima kada je riječ o odgovornom vlasništvu i zaštiti životinja?

TK: Da se što više obrazuju, da osluškuju svog ljubimca, i da ne uzimaju ono što im se govori zdravo za gotovo (pa čak ni od nas). Važno je da razvijaju kritičko mišljenje i da se organizuju u svojim naseljima jer su ljudi koji postavljaju opasne otrove na zelene površine, eksere u viršle ili pucaju u životinje iz vazdušne puške velika opasnost za njih i njihovu djecu (ako ih imaju). Oni su pravi neprijatelji, a ne životinje koje nisu krive jer je čovjek prije 10.000 godina odlučio da im je mnogo lakši život sa njima pa ih je pripitomio. Previše smo se odvojili od prirode, počeli da posmatramo sebe kao boga i sad plaćamo cijenu za to (i tek ćemo).